KATANIĆ Raiča MILUTIN (Božiće, oko1720. – Zlorečica, 1790.), knez Vasojevića u drugoj polovini XVIII vijeka. U narodnoj tradiciji i velikom broju istorijskih izvora pominje se kao knez Milutin ili, prema ocu Milutin Raičević.
Milutin je unuk popa Katane, sin kneza Raiča i mlađi brat kneza Mirčete Raičeva Katanića. Nakon smrti njegovog brata Mirčete (oko 1768.godine), na Milutina prelazi kneževska titula, a samim tim i glavarstvo u dijelu plemena u Nahiji.
Period vladavine braće Mirčete i Milutina Raičevih (druga polovina 18.vijeka) u literaturi i narodnom predanju naziva se „doba dva Raičevića“. Dr Ilija Jelić tvrdi da su u tom periodu, kneževi Mirčeta i Milutin imali razrađeno zakonodavstvo „gotovo po svim pravnim granama“ i da su se po njemu upravljali. Čim je preuzeo vođstvo u plemenu, po Tomašu Kataniću, Milutin je otišao u Skadar da protestvuje kod vezira protiv nasilja pećkog paše, koje čini nad narodom u dolini Lima. Od vezira je dobio ferman da omeđi svoje „vojvodstvo“, poznato pod nazivom „Granice Milutina kneza“, koje je jedno vrijeme imalo neku vrstu autonomije. Zbog naziva„ vojvodstvo“ za teritoriju koju je smatrao vasojevićkom, Milutina Raičeva pojedini izvori titulišu kao vojvodu Vasojevića. Glavne tačke teritorije Vasojevića koje je tada omeđio knez Milutin bile su: „Međukomlje – gdje je zabio ćuskiju i zakopao dva tovara ugljena, pa preko Mojana, ostavljajući pola ovoga sebi a pola Kučima, pa na Trojan više Gusinja. Odatle vododjelnicom u Rugovo na Kućišta, pa na Murgaš, odatle je granica pošla i srela se u Musinu jamu na izvoru Lješnice, pa Lješnicom u Lim. Na lijevoj obali Lima označena je međa u Crvenu Stijenu pa u Krivi Do i pravac u Taru na Mateševo priključujući Bare i druge planine kolašinske svojoj zemlji“. Odatle se granica povlačila plemenskim granicama sa Moračom, Rovcima i Bratonožićima, do Nožice a odatle u Komove.
Posle razgraničenja je ponovo otišao u Skadar i opisao granice svoje tj. vasojevićke teritorije, ovako: „Bogu nebo, caru zemlja, a Vasojević od Nožice do Lješnice, navijek i amin“. Po drugima je ovako opisivao svoje „vojvodstvo“: „Bogu bogovina, caru carevina, a meni vojvodina od Nožice do Lješnice, navijek i amin“. Tom prilikom je dobio od vezira Štavnu, oslobodivši ga plaćanja travarine. Iz ovako opisane teritorije Vasojevića, vidi se da je Milutin, barem jedno vrijeme, bio priznati vođa plemena kako u Nahiji tako i u Lijevoj Rijeci. Svi kasniji glavari, do pojave Miljana Vukova, važili su kao vasojevićki prvaci samo u jednom dijelu Vasojevića (Lijevoj Rijeci ili u Nahiji - dolini Lima). Knez Milutin je plemenske skupove održavao kod crkve u Andrijevici; tu je presuđivao u sporovima, saopštavao odluke od interesa za pleme, posredovao u diobama i sl. Imao je i svoju pratnju (tjelesnu gardu) čiji je starješina bio Đureta Obadović. Kasnije, nakon jednog Milutinovog odbijanja da skupi Vasojeviće i ide sa vezirovom vojskom na Brda (oko 1773.), pao je u nemilost Skadra, a vezirovu naklonost su stekli Radoje Babović i Bećo Savićev Mujović. Zbog ove neposlušnosti, gusinjski Šabanagići dobijaju zadatak od Skadra da pogube Milutina Raičeva, što ovi i čine 1790.godine (prema nekim izvorima 1791.) na mostu preko Zlorečice. Predanje kaže da je „Lim Milutinovu glavu izbacio u slatinske Lugove, pa je Slatinjani sahrane u crkvi na Vranici“. Sinovi Milutina kneza bili su: Vula, Mrnjica, pop Malidža, Miloš i Leka. Od Vule su se narodila bratstva: Vulići, Šarovići i Novičići.
O potomstvu ostala četiri Milutinova sina nema informacija (ili su raseljeni ili nijesu imali muško potomstvo). Treba reći da u pojedinoj literaturi postoje dileme i nepravilna tvrđenja da je knez Milutin bio stariji od svoga brata Mirčete. Kneževska titula i vlast u plemenu, nakon smrti kneza Milutina prešla je na njegovog sinovca Bacana (sina kneza Mirčete) – koji će za glavnog takmaca u sticanju prvenstva u plemenu imati Lakića Novova Kastratovića.
Novica Nenadovic