Legenda o Beloj  vodi, izvoru najčistije evropske rijeke Tare je priča o tragičnoj ljubavi izmedju komske vile i mladića  iz plemena Kuča Djoka Nikolina Popovića.

Bijela voda je izvor rijeke Tare. O Bijeloj vodi postoji legenda.Kažu da je to vilina voda, da su na njoj umivale svoja lijepa lica i kupale svoja čarobna tijela. Jednom se tu, kažu, na Bijeloj vodi zatekao i Kuč Đoko Nikolin Popović. Kada je ugledao vilu kako ovom vodom hladi svoje bujne grudi, mislio je da je to čobanica ali je brzo shvatio da je to komska vila. Vila je kasno primijetila Đoka da je strastveno posmatra. Odmah se zaogrnula svojim vilinskim platnom ali se u isti čas zaljubila u mladića. I nju je opila ljepota ovog gorostasa. Pošla je gore u Komove u Vilinu pećinu a Đoko, zaljubljen, ostao kod svog stada. Dolazio je danima na izvore Bijele vode ali vile nije bilo. Bio je uporan i jedno veče, u suton, na izvoru se ponovo pojavila. Milovali su jedno drugo svojim pogledima, pa bi vila nestala. Tako je bilo svako veče, skoro čitavo ljeto. Kada Đoko shvati gdje se to vila nalazi u komskim stijenama, odluči se da je potraži u njenoj pećini.

Opširnije...

Kako je od Dobre rijeke postala Zlorečica, ko je razljutio narod da joj nadene tako ime i šta Zlorečica znači za sela Podkomovlja...

Noću iz Dobre Rijeke izlazila je djevojka vila. Od njene ljepote sav kraj bi se preobrazio u čudesnu svjetlost. Zaječale bi gore i nadošle vode odozgo od Komova, zvijeri i ptice bi se uzbudile. Djevojka se zagledala u mladog, stasitog vodeničara. Cijelu noć je bila sa njim a vodenički kamen mlio je žito. Od silnog zanosa i ljubavi nijesu primijetili da je vodenički kamen bivao sve brži i tako je izmlio žito i niko ga nije zaustavio. Udarao je kamen o kamen, na prazno, i stvarao čudesne zvuke. Zaljubljeni nijesu ništa primjećivali. Ljepotica iz vode odmamila je mladog vodeničara u virove Dobre Rijeke, baš ispod velikog kamena koji se nalazi ispod vodenice i tako su nestali.

Opširnije...

Mart je najteži mjesec u godini za stočare pod Komovima. U ovom mjesecu počinje borba izmedju zime i proljeća i već 5.marta počinju takozvani babini  jarci o kojima postoji i veoma interesantna legenda.

Priča ide ovako: Baba Marta misledći da će u martu biti lijepo vrijeme već prvih dana ovog mjeseca povede u planinu svojih devet jaraca, dok je djed sa drugih devet ostao kod kuće.Dunuo je jak sjeverac i u planini je pao veliki snijeg. Naljuti se baba i reče:"Prc martu, nećeš me plašiti, jer te se ne bojim. Ja i moji jarci devetoroščići smo jači od tebe". Mart se naljuti, pozajmi od februara tri dana, pa navali sa velikim snijegom i mrazom. Trinaestog dana uveče, smrznuše se devet babibnih jaraca.

Opširnije...

Na jednom od najljepših visoravni u sastavu Ljevorijerčko-kraljskog Koma - Margariti, tačno  iza katuništa Kovačevića nalazi se mjesto  koje je dobilo tragično  ime  Svatovsko groblje ...

Na izvoru Margarite srele su se dvije grupe svatova koje nijesu htjeli jedni drugima "da pušte put". Pobili se i izginuli. Pošto svatovi izgiboše, njihove nevjeste Mara i Todorica skočiše niz vrleti Margarite te i one pogiboše i po njima ta mjesta nazvaše Marina i Todorina stijena, koji, po narodnom predanju,ostaše da pričaju priču o tome da je "inat loš u ovom slučaju,čak, tragičan zanat".

O svetom boru na Polici i proroku Stanju postoje zapisi u crkvenim knjigama. O njima su pisali prota Miloš Velimirović, Tomaš Katanić a i poznati crnogorski pisac Mihajlo Lalić.

Za bor je vezana istinita priča. Kada je ovo drvo bilo u punoj snazi i ljepoti krasila ga  je na vrhu zaravljena kruna od četine. Prije nekih sedamdesetak godina na bor su se ispela četiri mladića i na njegovoj velikoj krošnji zaigrala crnogorsko kolo. Ubrzo poslije toga sva četvorica momaka su  umrla, bor se osušio i sada  tako stoji na groblju, opominje i opire se zlu, kažu mještani, štiteći mrtve od zla. Drvo je sveto i ne treba ga dirati, kažu oni.

Opširnije...