>
>>>
Protojerej Aleksandar Leko Bojović, starješina manastira Đurđevi stupovi kod Berana,bio je strastveni pušač. Nakon Drugog svjetskog rata, vladala je velika nemaština, ne samo u jelu i piću.
Na pazarni dan u Beranama 1946. godine, otegao se bio veliki red pred prodavnicom mješovite robe. Toga dana je stigao najkvalitetniji hercegovački rezani duvan "žut kao dukat". U tome redu se našao i prota Leko Bojović, a iza njega Ciganin iz varoši, takođe strastveni pušač, koji je časnog oca Leka požurivao, "regulišući red", riječima:
- Druže pope, pomjeri se malo!
Prota ga pastirski pogleda i reče:
- Od danas mi nećemo, po ovom pitanju, drugovati!
Prota napusti red i laganim korakom pođe prema svojoj kući u centru varoši. Od toga dana nikada nije savio cigar duvana, niti on niti njegova popadija Milica, odiva iz znamenitog roda Bakića.
>
>>>
Marko Miljanov Popović-Drekalović, u knjzi "Primjeri čojstva i junaštva", izdanje Čupićeve zadužbine iz Beograda 1901. godine, na strani 22. zabilježio je sljedeću anegdotu o vasojevićkom vojvodi Miljanu Vukovom Vešoviću i Šuju Šćepanovu Dragoviću, kao primjer koliko su bili poštovani i cijenjeni u plemenu.
Tako je bio otjerao od sebe svoju ženu, stoga što ju je našao bio nespremnu jedno jutro, kada se vraćao s četom iz Komova noseći mrtva svoga brata Đorđiju kojega su ubili kolašinski Turci. Uzalud je bilo navaljivanje rođaka i prijatelja da je ponovo primi. (Ona je inače bila vjerna žena, dobra majka djeci i sestra uglednog glavara i junaka Šuja Šćepanova Dragovića). Zauzimali su se i preko Knjaza, ali vojvoda nije htio da popusti. Stalo mu je možda bilo da ga ko ne prekori i odgovorio je:
>
>>>
Ilija Popović, Kuč i dobar junak, bio je oženjen Ajkunom, ćerkom serdara Vuka Miloševića iz Bratonožića. Poslije godinu dana Ajkuna mu rodi žensko dijete. Istoga dana rodila je muško dijete Jana, Radovanova udovica. Selo nijedno rođenje nije pozdravilo pucanjem iz pušaka.
Nikome nije bilo pravo što se kod Ilije našlo kao prvo žensko dijete. Svakome je, opet, bilo krivo što se u selu rodilo kopile. No ubrzo po selu puče glas da je i ovo muško dijete Ilijino. To Jana Radovanova javno i potvrdi. Dijete uvi u pelene, stavi u kolijevku i odnese kući Ilijinoj.
- Šta je to - upita Ajkuna Janu koja se od porođaja bješe tek pridigla.
- Dijete - odgovori Jana - i to Ilijino.
>
>>>
Ovu anegdotu je zabilježio Dragiša Boričić, u svojoj knjizi "Ispod Komova", objavljenoj u Skoplju 1929. godine.
"Pošli na Cetinje Zarija Protić i Zarija Bakić (prvaci svoga kraja) da se sude s vojvodom Miljanom oko nečega. Miljan se ne desio tu, pa Knjaz reče da se pričeka dok dođe vojvoda, pa da se sudi. Pričekaše. Jedno poslije podne, kada su oba Zarije, i Crnogorci, bili oko Knjaza, pred dvorcem, stiže vojvoda Miljan na konju. Kad dođe blizu gospodara, zastade... Kad viđeše dva Zarije... oba pođu vojvodi u susret, prihvate mu konja: pitaju se sa njime kao da nijesu zavađeni.
- Šta učiniste ono? - upita ih knjaz zatim.
- Sretosmo svoga vojvodu - odgovore mu oni.
- Pa vi ste došli da se sudite sa njime?
- Jeste, ali ko je čovjek treba mu čast ukazati kao čovjeku - rekoše oba Zarije".
Milutin Osmajlić
>
>>>
Jovan Zečević, u knjizi "Vinicka", objavljenoj 1992. godine, zabilježio je jednu divnu anegdotu pod naslovom:
K A L U Đ E R
Vinićanin Joko, sin Petra Maksimova Zečevića (Maketića) bio je kaluđer u manastiru Đurđevi stupovi. Kaluđeri su u to vrijeme bili i Janićije i Nikodin Zečević. Narod ih je kao sveštena lica poštovao, ali, pošto se oni nijesu ženili na njih se gledalo nešto drugačije nego na popove - nekako sa sažaljenjem. Govorilo se: "Koja ih je nužda naćerala da se zakaluđere?"
O tome nam govore i riječi tužbalice. Kada je Joko umro, koji se kao kaluđer zvao Gerasim, za njim je plakala i njegova snaha Velika, žena njegovog brata Ivana, naričući: "Iako si "druge vjere" kaluđere, al si meni đever bio, moj đevere!"
Milutin Osmajlić