Sanitetsko obezbjeđenje u narodnoj vojsci Vasojevića nije postojalo sve do kraja 19. vijeka. Nijedan ljekar stranac ili Srbin, nije se odvažio da dođe u Vasojeviće i da ranjenicima pruži pomoć, iako se na tokovima Lima neprestano u borbama prolijevala ljudska krv.
U toku vasojevićko-hercegovačkog ustanka 1875. godine, vojna bolnica u Andrijevici, sem pomoćnog osoblja (jednog čuvara, dva bolnička poslužitelja, jedne pralje, kuvara i pokućara) nije imala nijednog ljekara, a bila je smještena u jednoj privatnoj kući,preuređenoj za ranjenike. Narodni vidari - melemari, samouki "ećimi", bez ikakve škole i stručnog znanja liječili su ranjenike, vidajući im rane raznim narodnim ljekovima (melemima i mastima) koje su sami spravljali od "zovine srži, voska i drugih trava". Pored melemara, drugi su sastavljali prelomljene kosti i njihovu imobilizaciju vršili "blagovima" (čamovim daščicama) stavljajući ih povrh vune, umjesto vate.
Ni društvo Crvenog krsta, koje je u Crnoj Gori formirano 15. januara 1875. godine, čiji je član bio i vojvoda Gavro Vuković, nije našlo mogućnost da se u Vasojevićima uputi bar jedan ljekar bilo iz Crne Gore ili neke humanitarne organizacije sa strane. Varoš Andrijevica po prvi put će ljekara dobiti tek 1910. godine, a time i Vasojevići.
U Andrijevicu su, povremeno, dolazili ljekari iz ostalih djelova Crne Gore. Tako je 1880. godine narodu pomoć ukazivao "ećim-baša" iz beranskog askera, rodom Grk, po imenu Filip. U toku ljeta 1882. doktor Milan Jovanović-Batut obavljao je ljekarske poslove i ujedno izučavao zdravstvene prilike u Vasojevićima. Iz Rijeke Crnojevića 1884. dolazi doktor Salambros, iz Kolašina 1887. dr Hinus i 1888. dr Hagjopul, kao i sa Cetinja dr Simović. Sem ovih, u Andrijevicu su 1890. dolazili doktori Kustudić i Teodoridos. Takođe, u Andrijevici je 1887. boravio i dr Kobliška, a upamćen je u narodu po tome "da nije ljekar od naroda nego od marve". Godine 1913. za ljekara u Andrijevici je postavljen dr Ali-Riza. U maju 1914. godine za "narodnog ljekara" vasojevićke oblasti je postavljen doktor Đ. Stefaneli.
U toku balkanskih ratova (1912-1913),a naročito u Prvom svjetskom ratu (1914-1918) zdravstveno zbrinjavanje vojske i naroda vršeno je na stručan i savremen način, naročito kada je harala epidemija od španske groznice (španjolke), koja je svakodnevno odnosila mnoge ljudske živote, a ljekara nije dovoljno bilo da ukrote tu napast od bolesti. Za teže bolesnike i ranjenike glavne bolnice su se nalazile na Cetinju i u Podgorici, a za lakše u Nikšiću, Kolašinu, Andrijevici, Beranama, Peći, Baru, Ulcinju i Virpazaru.
Milutin Osmajlić