Jedan od istaknutih prvaka plemena Vasojevića bio je arhimandrit Nikodin Zečević, iguman manastira Đurđevi stupovi od 1850. do početka 1862. godine, sin Maksima Pantova, od koga je potekao bratstvenički ogranak Maketića u Vinickoj kod Berana. Njegov bratstvenik čuveni Mojsije Zečević, doveo ga je sebi u manastir, jer ga je zapazio kao vrlo inteligentnog mladića, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Nakon toga, uputio ga je u Srbiju na dalje školovanje kod beogradskog mitropolita Petra Jovanovića. Po završetku bogoslovije, Nikodin se vraća u Vasojeviće, i preuzima duhovno vođstvo nad plemenom, nakon smrti igumana Mojsije. Odmah se angažovao na uspostavljanju organa vlasti, posebno se zauzimajući oko sređivanja međubratstveničkih sukoba, sprečavajući i nasilničke postupke Vasojevića prema drugoplemenicima.
Iguman Nikodin je održavao prisne veze sa Srbijom. Postigao je dogovor sa srpskim vlastima o školovanju vasojevićkih mladića. Jula 1858. godine, potajno, uz oružanu pratnju, vodi ih na školovanje u Srbiju. Tom prilikom izdejstvovao je znatnu novčanu pomoć (300 talira) od srpske vlade, za vasojevićke ustanike. Bio je hrabar borac protiv Turaka, naročito u boju na Polici, protiv vojske Hasan Efendije, zajedno sa junacima, Cemom Nikolinim, Radulem Joksimovićem i još dvanaest vasojevićkih prvaka.Opjevan je u narodnim pjesmama. Za njega akademik Miomir Dašić kaže: "Istakao se kao crkveni i narodni prvak, trudeći se da nastavi veliko Mojsijevo djelo, ali su se uslovi u međuvremenu promijenili, pa će on ostati u sjeni nacionalnih ideja svoga učitelja".
U manastiru Đurđevi stupovi, još od 1857. godine, počeli su da funkcionišu vojno-upravni i sudski organ. Na čelu narodnog suda bio je upravo iguman Nikodin. Sukobio se sa vojvodom Miljanom Vukovim, sa kojim je, do tada, dobro sarađivao, zbog njegovog miješanja u crkvene poslove, kao i sa mladim knjazom Nikolom. Knjaz Nikola nije uvažavao odvajanje duhovne od svetovne vlasti, što je uradio njegov predhodnik knjaz Danilo. Morao je knjazu polagati račune. Prilikom posjete Cetinju, poljubivši ruku Gospodaru, sam knjaz ga je opomenuo - zašto nije poljubio ruku knjaginji Mileni. Nikodin je rekao: "Ja Turčinu i ženi nikad ruku ne ljubim!" U nemilosti novog knjaza bio je i sam mitropolit crnogorski Nikanor (Ivanović), koga je knjaz protjerao u Rusiju. Iz Rusije odlazi za Trst, gdje i umire. Sahranjen je kod crkve Svetog Spiridona.
Početkom 1862. godine, pod velikim pritiskom knjaza Nikole i vojvode Miljana, a po bratskom savjetu novog mitropolita Ilariona (Roganovića), iguman Nikodin napušta Đurđeve stupove i odlazi za Kragujevac, a potom u manastir Studenicu, gdje je, poslije sedam godina tihovanja u molitvama i umro.
Milutin Osmajlić