Legenda o Beloj  vodi, izvoru najčistije evropske rijeke Tare je priča o tragičnoj ljubavi izmedju komske vile i mladića  iz plemena Kuča Djoka Nikolina Popovića.

Bijela voda je izvor rijeke Tare. O Bijeloj vodi postoji legenda.Kažu da je to vilina voda, da su na njoj umivale svoja lijepa lica i kupale svoja čarobna tijela. Jednom se tu, kažu, na Bijeloj vodi zatekao i Kuč Đoko Nikolin Popović. Kada je ugledao vilu kako ovom vodom hladi svoje bujne grudi, mislio je da je to čobanica ali je brzo shvatio da je to komska vila. Vila je kasno primijetila Đoka da je strastveno posmatra. Odmah se zaogrnula svojim vilinskim platnom ali se u isti čas zaljubila u mladića. I nju je opila ljepota ovog gorostasa. Pošla je gore u Komove u Vilinu pećinu a Đoko, zaljubljen, ostao kod svog stada. Dolazio je danima na izvore Bijele vode ali vile nije bilo. Bio je uporan i jedno veče, u suton, na izvoru se ponovo pojavila. Milovali su jedno drugo svojim pogledima, pa bi vila nestala. Tako je bilo svako veče, skoro čitavo ljeto. Kada Đoko shvati gdje se to vila nalazi u komskim stijenama, odluči se da je potraži u njenoj pećini.

Kada se primakao ulazu, vila ga je dočekala i uvela u pećinu. Od tada je svaki dan išao kod vile u pećinu. Njegova rodbina i prijatelji su primijetili da se nešto čudno dešava sa njim. Na kraju su shvatili da je zaljubljen u vilu i da joj odlazi svaki dan. Jedne večeri su ga primijetili zajedno sa lijepom djevojkom na izvorima Bijele vode kako stoje zagrljeni. Vila je otišla a za njom i prelijepi mladić.

Zvali ga prijatelji, rodbina, djevojka,da se vrati, ali on je otišao kod vile u pećinu. Nijesu mogli shvatiti da je to bila bezgranična i vatrena ljubav Đoka Popovića i komske vile. Đoko je i danju i noću bio u pećini sa vilom. Jednog dana posjetili su pećinu kučki čobani, njegovi prijatelji. Našli su ga u zagrljaju sa vilom, okružene zlatom i dragim kamenjem. Pećina je sijala. Čobani su ga pozivali da se vrati svome stadu i svojima najbližim. Đoko i vila su se naljutili na čobane. On je pošao prema Carinama, a vila ostala sama u pećini. Od srdžbe i bijesa ona dolazi na izvore Bijele vode i zatvara ih velikom kamenom stijenom, da nijesu više onako bujni  kao što su bili. Ostavila je samo mali dio vode da izvire, a Đoka je ustrijelila nevidljivom strijelom, te je on sahranjen na Bilu od Carina gdje mu je i danas grob.

Svakog proljeća na tom grobu izniknu dva cvijeta, kao znak da su vila i Đoko u istom grobu, da se ni mrtvi nijesu razdvojili. Eto tako govori legenda o Bijeloj vodi, objasnjava Bogdan Labović u svojoj knjizi Život na Komovima.