Prva žena koja se bavila prevođenjem u Crnoj Gori, rođena 1886. godine u selu Lužac kod Berana.

Bila članica je Međunarodnog crvenog krsta u Ženevi, organizator grupe medicinskih sestara i lekara koji su kao dobrovoljci učestvovali u probijanju Solunskog fronta.

Napisala i prevela sledeća djela: Francusko - srpski rečnik, Krvni umir. Osim Gorskog vijenca prevela je na francuski jezik: Pesme Jovana Jovanovića Zmaja, Život i običaji sprskog naroda, Srpske narodne priče.

 

Početkom Drugog svjetskog rata, Divna Veković, kao poznavalac stranih jezika, sa ondašnjim vasojevićkim prvacima, prisustvovala je pregovorima sa italijanskom komandom u Beranama. Spadala je u one ljude koji su duboko vjerovali da treba voditi takve pregovore kako bi se spriječilo uništavanje naroda.

Bila je pristalica monarhističkog uređenja države i parole: "Za krst časni i slobodu zlatnu - za kralja i Otadžbinu". Odstupila je krajem rata sa vojskom vojvode Pavla Đurišića i velikim narodnim zbjegom predvođenim mitropolitom crnogorskim Joanikijem Lipovcem, kako bi se domogli Saveznika. Ubijena je od strane partizana, na putu između Stare Gradiške i Zidanog Mosta, 1945. godine, tako se svrstavši u bezbrojnu "bezgrobnu vojsku Vasojevića".