O istoriji Kuča se malo što znalo prije nego što je Marko Miljanov, krajem prošlog i na pocetku ovog vijeka, zapisao narodna predanja o postanku i razvoju ovog plemena.

O postojanju Kuča, u nedostatku ranijih pisanih dokumenata  svjedocili su tek izvještaji katolickih misionara, koji su ih posjecivali još od pocetka XII stoljeca.

Pronadeni su i turski popisi stanovništva kuckih krajeva decenijama poznije, u kojima se registruju i pripadnici plemena pod tim imenom. I tek nekoliko vjekova kasnije pocela su da se pojavljuju putopisna djela njemackih francuskih i ruskih pustolova i pisaca, u kojima je opisivan nacin života Kuca kao nomadskog brdskog plemena, karakteristicnih obicaja i etickih normi.

Takvi zapisi postali su brojniji krajem prošlog vijeka, pošto su se Kuci prikljucili, za svijet isto tako egzoticnoj crnogorskoj Knjaževini. Ta štiva, medutim, gotovo da nisu bila ni od kakve koristi za spoznaju porijekla, a pogotovu vremena u kome su Kuci nastali kao pleme.

Sadržavajuci veoma oskudne statisticke podatke, ona su obilovala obiljem romanticnih prica o jednom gordom brdanskom narodu koji nastavlja da živi na - za evropske pojmove - arhaican nacin, cuvajuci tako svoju tradiciju, plemenski nacin života i svoje obicaje.

I tako stižemo do Marka Miljanova, koji ce se - mada vec u poodmaklim godinama, i tek što je stekao nauk o pismenosti - odluciti da za sobom ostavi i pisani trag o nastanku i stasanju svoga plemena.

Svoja istraživanja s kraja XIX stoljeca zasnivace na narodnim predanjima, sacuvanim i prenošenim s koljena na koljeno. I pri tome ce konstatovati da mu je to jedini izvor, pošto - kako je navodio - «u Kucima nema istorije» (pisane, naravno).