Na sedmom kilometru asfaltnog puta koji od Andrijevice vodi prema Konjusima još uvijek radi posljednja Vodenica potočara na prostorima Podkomovlja, Smještena u selu Košutiće na desnoj obali    rijeke Perućice, zna, iako veoma rijetko, da kukuruzno zrno pretvori u žuti prah od koga se pravi poznata vasojevićka kolobotnjica.

Na ovom istom mjestu mlin za žito postoji još od 1938. godine. Podigao  ga je  ugledni domaćin iz ovog kraja Milić Đerković, ostavljajući je kasnije u amanet svojim sinovima i unučadima. Taj amanet nije zaboravio njegov sin Spasoje, koji, bez obzira što je odavno prevalio osmu deceniju života, još uvijek vodi brigu o vodenici, održava je i s vremena na vrijeme, pokrene njen kamen ispod kojeg su nekada izlazile tone najkvalitetnijeg brašna.

 

Na ovoj rijeci poslije Drugog svjetskog rata bio je veliki broj vodenica. Sve su one radile punim kapacitetom. Zakazivalo se i čekalo na red. Danas je situacija sasvim drugačija. Iako je ova vodenica ostala kao jedina u kraju prava je rijetkost da neko donese džak žita i samelje ga. Mali broj ljudi sadi kukuruz. Narod se masovno iselio sa ovih prostora, pa su nekad velike njive pretvorene u livade. Svi su prešli na pšenični hljeb, a kukuruzni predstavlja poslasticu, dok je ranije sve bilo obrnuto - pripovijeda Spasoje.

Nekad je u sklopu vodenice Đerkovića radila i valjaonica. Bilo je tako do 1956. godine, kad su nastupile velike poplave i srušile i odnijele i vodenicu i valjaonicu. Braća Đerković su odmah obnovili vodenicu , a valjaonicu nijesu više podizali. Tih posleratnih godina, prisjeća se Spasoje, uzimao je pet odsto ujma od samljevenog brašna, dok je danas spreman i džabe da melje samo da mlin ne "zarđa". Nekad je u selima ispod Komova svaka stopa zemlje, gdje je to bilo moguće, obrađivana. Pored kukuruza sijala su se i bijela žita. Od toga se živjelo. Kaže da će vrata vodenice otvarati dok bude kucalo njegove srce, a za kasnije neka odlučije brojno potomstvo koje ostavlja iza sebe. Ne bi volio, kako navodi, da mlin prepuste propadanju, jer on, na neki način, predstavlja neku vrstu živog spomenika i svjedočanstvo o minulim vremenima, gdje su se brojne generacije odhranile hljebom napravljenom od brašna kojeg je mljela Đerkovića vodenica.  

Izvor: DAN