Sve cesce havarije dalekovoda u severnom delu Crne Gore, narocito u zimskim mesecima, kada mnoga domacinstva ostaju i po nekoliko dana u mraku, prizivaju  sjecanja  na dane odmah posle Drugog svjetskog rata kada je gornje Polimlje, zahvaljujuci mini elektranama, imalo struje  u izobilju. Zahvaljujuci njima sijalica je u ono vreme pre zasvetlela pod Komovima nego u ravnicarskim mestima tadasnje Jugoslavije.

 Bila je to zasluga malih ali znacajnih elektrana na podkomovskim recicama i potocima, snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je snabdijevalo strujom po jednu kuću, pet su snabdijevale po nekoliko kuća , a  14 ih je  su strujom napajalo čitava naselja.

Medjutim, pedesete godine proslog veka, donose vreme masovne elektrifikacije zemlje u kome je   opstinama Berane, Plav i Andrijevica struja stigla dalekovodima iz hidroelektrane  na Musovica rijeci kod Kolasina. To je bio pocetak kraja za 35  mini hidroelektrane od kojih, nazalost,  do danasnjih dana nije sacuvana nijedna.

 

Danas,nakon vise od pola vijeka, potrebe za njima su sve vece jer deficit za elektricnom energijom u ovom delu zemlje nezadrzivo  raste. Na tu cijenicu vec godinama upozorava i vodoprivredni inženjer Miodrag Barjaktarović.

Ovaj dobar poznavalac vodoprivredne situacije u gornjem Polimlju. skoro devet godina je  prikupljao materijal za svoju knjigu ,,Prve hidroelektrane Gornjeg Polimlja'', u kojoj je sabrao i sačuvao dokumentaciju o pionirima elektrifikacije na ovim prostorima. Barjaktarović objašnjava da su te hidroelektrane iz sadašnje perspektive bile primitivne i veoma male, ali da su neke od njih u to vrijeme bile vrlo značajne.

On dodaje da su mini elektrane građene obično na mjestima gdje su postojale vodenice i da su pravljene od dinamomašina od kamiona i primitivnih drvenih turbina. Prva je, ostalo je zapisano, sagrađena na Murinskoj rijeci 1926. godine.

,,Njenu izgradnju finansirao je tadasnji imucni gazda Gavrilo Đorđijević da bi s nje strujom napajao svoj hotel u Murini, prodavnicu, pilanu, mlin i nekoliko kuća. Gavrilo i njegov otac radili su svojevremeno u Rusiji, vratili su se sa novcem i uložili ga ovdje. Gavrilov sin Drago bio je sorbonski student i nastavio je porodičnu tradiciju izgradnje hidrocentrala'', objašnjava Barjaktarović.

Krajem drugog velikog svetksog rata na manastirskom vrelu kod Đurđevih stupova kaluđer Milan Đurović inicirao je gradnju hidrocentrale za potrebe manastira, parohijske i još nekoliko kuća. U prvim poratnim godinama odmah do nje izgrađena je i hidrocentrala sreskog odbora Ivangrada, s koje su se strujom napajale zgrade sreskog odbora, pošte, milicije, apoteke i beranske bolnice..

Posjecanja radi treba pomenuti i one  male hidroelektrane o kojima se danas ništa ne zna, kao stosu ona  u Petnjici na rijeci Popči, zatim u selima Lužac, Buče, Zabrđe, Šekular, Kaludra, Praćevac, Donje Zaostro, Vinicka, Kuti, Gračanica, Cecuni...

Neke su bile veoma male i domaćini su ih gradili za svoje potrebe. Najveća u to vrijeme, jedina koja je proizvodila industrijsku struju, sagrađena je 1946. godine na rijeci Zlorečici kod Andrijevice. Imala je snagu od 40 kilovat sati i strujom je snabdijevala mašine za jedan stolarski pogon. Konstruisali su je Njemac Jozef Hocnekt i Drago Đorđijević. Đorđijević je konstruisao i centralu za sresku farmu u Andrijevici na planini Zeletin. Centralu na rijeci Dolji, u plavskoj opštini, napravili su 1943. godine Nika i Đeljoš Nikač, na samoj granici s Albanijom'', podsjeca Barjaktarović.